Ovdje si toliko puno rekla…

… U trenutku kad žena padne na koljena, obezvrijeđena, ne znajući više svoj identitet, slomljena u svojoj nježnosti i emotivnosti, događa se upravo to što si napisala: uhvatiš se za prvu slamku pa makar bila još gora od prve. Ne zato da tražiš spas. Ne! Nego poput neke vrste samokažnjavanja, jer žena, i onda kad nije kriva, kad daje sebe u cijelosti bez rezerve, a netko to sistematski gazi, uništava, iskorištava do bola, a ona je toliko slomljena da nije sposobna napraviti ni najmanji pomak da bi se digla. Upravo suprotno. Kažnjava, kao što sam rekla – samu sebe, preispitujući se nebrojeno puta gdje je pogriješila i što je mogla još učiniti da bude bolje. I kad se preda, kad shvati da je poražena i pred drugima i pred njim, a najviše u sebi, kad shvati da se osjeća poput krpene lutke, u tom trenu se prepušta stihiji, pa makar se još više nakon toga gnušala same sebe. To je normalan slijed. Normalan kod hipersenzibilnih duša do kojih ti, draga Angelina Petrović dopireš izuzetnom lakoćom iz razloga što znaš, razumiješ, osjećaš. Malo kome je dan taj dar. I malo tko razumije. Predati se bez borbe, izabrati tamnicu…. Ti si itekako ovdje dala mogućnost alternative, jer postoji vaga, postoji ono „ili-ili“, no kod toliko obezvrijeđenih duša, slomljenih i zgaženih, one će uvijek izabrati još goru varijantu. Ti si to sjajno shvatila. No, isto tako znaš da će takve duše, onog trena kad dođu do samog dna shvatiti da ne mogu niže, ne mogu dalje: ili će krenuti polako – korak po korak gore, oprati okrvavljena koljena, učiti ponovo hodati, ili će potpuno nestati. Ti u slabosti Saške, mada bih ja prije rekla da je u njenoj slabosti iznimna hrabrost, ideš do margine izdržljivosti, izdržljivosti koju može podnijeti samo iznimno suptilno biće i samo ŽENA. Ovdje ne želim diskriminirati muškarce, ne, nego samo ukazati da će većina muškaraca odmahuti rukom i krenuti dalje, a ako i potonu pružit će im se ruka spasa. Ženi to nije dopušteno. Za svaku, nazovi „slabost“, žena će morati sama odraditi „pogreške“, sama se dići i sama smoći dovoljno snage da uz sve pogrdne i optužujuće poglede i šaputanja, ostane svoja, ostane ono što jest: ŽENA! Muškarci su toga pošteđeni. I zato mnogi ne razumiju borbu koja se odigrava u duši i srcu žene skršene i slomljene, koja umjesto da šutne sve oko sebe, kao što bi to učinila većina muškaraca, ona će beskrajno dugo otplaćivati dugove samoj sebi. Najviše sebi, jer je od pamtivijeka uvriježeno da je žena ta koja mora i treba trpjeti pod svaku cijenu. Ovo nije feminiziran osvrt. Daleko sam ja od feminizma i borbe za ženska prava. Pokušala sam, mada ne znam jesam li uspjela, razumjeti Sašku, pojasniti Angelininu misao onima koji nisu razumjeli i reći Angelini Petrović da je ova knjiga vrhunac doživljaja na jedan drugi način, nepoznat njenim čitateljima, ali iznimno snažan. Da ne bih govorila isključivo u superlativu, Angelina i te kako dobro zna gdje je njena slabost, a gdje joj je snaga. No, nikad neće pogriješiti ako umjesto čitateljima očekivanog trilera uđe u dubinu ljudske svijesti i duše kroz novele, koje su, moram priznati pravo osvježenje, a i dokaz da Angelina i te kako dobro barata psihologijom, tj. psihom samog aktera priče. Moje poštovanje, Angelina.

LJiljana Osoba Bedeniković

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *